Jesen- Vojislav Ilić

Ko gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja,

Na polju jesen stoji. Sa njene dražesne glave

Lisnatih vreža splet čarobno spušta se dole,

Do same mirisne trave.

Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci,

I slatko smeši se na nj'

Pitome i blage ćudi,

Priprema ona sad spokojne večeri i dane,

I žetvu bogatu nudi.

Kako je mamljivo sve!

Na starom ognjuištu mirno

Puckara crvenkast plam

Kad magla pokrije ravni

I vlagom ispuni zrak

Tu prošlost vaskrsne drevna

I gatke vremena davni'

I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji,

Dok dremež ne svlada sve

I strasno šaptanje tada

Kroz mirni prošušti dom-

Al i to gubi se brzo

I san lagano pada...